Igor Vukadinović Poki, svojevrsna je BMX ikona u Hrvatskoj. Iako tek dvadesetosmogodišnjak, uveliko se smatra veteranom scene i jednim od vozača koji su tu “oduvek”. Rođeni Osječanin, ostavio je dubok trag na hrvatskoj BMX sceni, a gotovo neprekidno radi na afirmaciji sporta, svog grada, kao i jednog od njeovih simbola – Pannonian Challenga.
Pored uspeha u vozačkoj karijeri – osvojenih prvih mesta na takmičenjima kao što je Winner of Belgrade, koji je osvajao rekordna četiri puta, ili pomenuti Pannonian Challenge, Poki je poznat i po mnogobrojnim promotivnim aktivnostima, pa je tako postao i prvi vozač koji je svojim BMX-om preskočio tramvaj. Od nedavno, počeo je da se bavi i suđenjem BMX kontesta, a ove godine priključio se i organizacionom timu Pannoniana.
Poki je na BMX-u preskočio tramvaj / Foto: Marin Lončar
OK, pre svega, moram da pitam sledeće – ko je Igor Vurkanović i kako to da baš toliko ličite?
To je moj dvojnik koji radi sve teške stvari umjesto mene! (smeh) Igor Vurkanović je zapravo ja, ali gospoda iz FISE imaju previše posla i informacija tako da skoro svaki put pogrešno napišu moje prezime. Ja sam se već lagano navikao.
Na ovogodišnjem Pannonianu gledali smo te u nešto drugačijem izdanju – umesto na korsu, našao si se u ulozi sudije. Osim toga sudio si i neka takmičenja FISE svetskog kupa. Kako je došlo do toga?
Da, mislim da se sve više više bacam u sudačke vode. Sve je počelo kada sam prije dvije godine slomio nogu pa nisam mogao voziti Pannonian. Probao sam suditi, svidjelo mi se i odmah sam se snašao u tom poslu. Od prošle godine sudim za FISE, što je jedno od najvećih natjecanja extremnog sporta u svijetu, iznimno sam zadovoljan što mogu biti dio tima i dajem maksimalno od sebe da opravdam svoje sudačke skilse. (smeh)
Foto: Marin Lončar
Koliko ti je bilo teško i izazovno da se sa bicikla prebaciš u sudijsku stolicu, i koliko ti je to što si i sam vozač pomoglo, a koliko te “omekšalo” prilikom ocenjivanja drugih vozača?
Bilo je dosta izazovno kao i sve što probaš po prvi puta u životu, ali vjerujem da sam se odlično snašao u suđenju, što se i vidi jer sam opet pozvan da sudim sve stopove FISE World turneje. Jako sam sretan zbog toga i volim suditi, volim sve samo da ima veze s BMX-om. (smeh) Da se razumijemo, ja još uvijek vozim i vježbam nove trikove, mogu slobodno da kažem da sam u najboljoj formi što se tiče trikova i sigurnosti na BMX-u. Želim i nadam se da ću voziti jos barem 15 godina.
Tokom godina imao si mnogo uspeha na takmičenjima, osvajao si Pannonian, Winner of Belgrade, ali i još neke konteste. Šta smatraš svojim najvećim uspehom, a koje takmičenje, ne računajući Pannonian, bi izdvojio kao najdraže?
Imao sam dosta dobre rezultate dok sam išao pa takmičenjima. Izdvojio bih BMX Masters Koln gdje sam osvojio šesto mjesto u exprert kategoriji, to mi je bilo prvo veće takmičenje i jedan od boljih rezultata ikad u mojoj karijeri. Obožavam naša regionalna takmičenja jer uvijek bude stare BMX ekipe i ljudi koji su vezani uz BMX, tako da sam se veselio ići na primjer u Beograd na Winner of Belgrade, u Novi Sad i na Bukovac, u Sloveniju u Maribor i Ljubljanu… Na takvim takmičenjima je najbolja ekipa, druženje što i je čar ovog sporta. Osjeti se neka posebna energija kada si okružen tim ljudima i to volim. Sada sam malo više fokusiran na suđenje ali uvijek nađem vremena obići “naša” takmičenja.
Osim što si aktivan na kontestima, jedan si od amabasadora Pannoniana, Osijeka, ali i BMX-a kao sporta uopšte. Praktično odmah nakon dešavanja u Osijeku krenuo si na turneju sa Senadom Grošićem, pa možeš li da kažeš nešto više o tome?
Ovim putem bih se htjeo zahvaliti Senadu Grošiću koji me je pozvao da sudjelujem u njegovim nastupima, odnosno performansu koji odrađujemo po cijeloj Austriji, a i šire. Volim to raditi, ekipa je super i uvijek se odlično zabavimo, a uz to sve da se i fino zaraditi. Što se tiče Pannonaina ove godine sam uključen u organizacijski dio koji je podosta drugačiji od onog djela gdje samo dođeš i voziš takmičenje, ali kako to s godinama ide i ja sam se malo “uozbiljio” (smeh) te sam postao odogovoran za sportaše, sportski dio, sudije, nagrade, prijevoz. Zahvalio bih se Jurici Baraću, mom dugogodišnjem prijatelju na ukazanoj prilici. Pokazalo se da smo odličan tim i odradili smo sve bez problema, idemo dalje. (smeh)
Viđali smo te u mnogim drugim promotivnim aktivnostima – prvi na svetu si preskočio tramvaj BMX-om, skakao si na pešačkom mostu, jednom od simbola Osijeka, a viđali smo ste i kao BMX Deda Mraza, ili komarca. Kako dolazi do takvih projekata, i koji smatraš najluđim do sada?
Imali smo par različitih projekta koje si i sam spomenuo. Najluđi bih rekao da je tramvaj, ali najteže za preskočiti mi je zapravo bilo na mostu jer sam trebao pedalirati s početka mosta do sredine, a most ide u luk. Skoro sam umro od silnog pedaliranja, ali eto hvala Bogu sve je prošlo odlično kao i preskok tramvaja (smeh) Ti projekti su zamisljeni kao promoviranje Pannonanina, željeli smo pokazati ljudima što ih čeka na festivalu, reakcije su bile odlične i s takvim događanjima smo privukli jos publike. Očekujte svake godine po nešto!
Foto: Marin Lončar
BMX je nedavno postao olimpijski sport. Kako komentarišeš takvu odluku, i kako misliš da će se to odraziti na takmičarski, ali i BMX uopšte? Gde vidiš BMX u budućnosti, recimo baš u 2020. godini?
Da, sjajna vijest barem za moje uši, ali vjerujem i za ostale BMX ljubitelje. Mislim da je to odlično i da je BMX već trebalo da bude na Olimpijskim igrama, zbog svoje atraktivnosti i natjecateljskog duha. Vjerujem da će se države i gradovi malo probuditi i da će još više ulagati u extremni sport na Balkanu jer su nam potrebni skate parkovi da bi niknuli novi olimpijski sportaši. Bez uvijeta nema ni napredka. U budućosti vidim BMX kao ozbiljan i profesionalan sport, malo mi je žao što će izgubiti onu svoju čar hard core life style-a, sve to što je bilo u samom početku ali kao i sve, i to se mjenja, po mom mišljenju na bolje. Sve u svemu jako sam sretan što je BMX freestyle postao olimpijski sport.
Kako bi prokomentarisao stanje na BMX sceni u Hrvatskoj? Koliko se danas razlikuje od vremena kada si ti počinjao? Svi znamo za Marina Ranteša, ali da li vidiš još nekog vozača na koga bismo morali da obratimo pažnju u budućnosti?
Mislim da scena raste, sve je više mladih koji voze i treniraju BMX. Iznimno sam sretan zbog toga i nadam se da će ih u budućnosti biti još više. Nadam se da će i uvijeti postati bolji i da ćemo imati ozbiljne BMX vozače kao što je Marin Ranteš. Marin je moj prijatelj i najbolji BMX vozač u ovoj regiji, jako sam sretan zbog njega jer nije imao neke posebne uvijete, a dospjeo je tamo gdje je sada. Dečko se trudi maksimalno i želim mu sve najbolje! Naravno, i da sudjeluje u Olimpijskim igrama 2020. (smeh) Trenutno u Osijeku ima par klinaca koji bi mogli biti odlični vozači. Imaju odlične uvijete, samo je pitanje koliko će oni uložiti u same sebe. Razmišljamo napraviti školicu BMX-a pa samim time pomoći djeci koja bi se htjela baviti ovim. Uvijek je lakše kada imaš nekog pored sebe tko ti može podjeliti dobar savjet i objasniti kako se rade pojedini trikovi.
Foto: Marin Lončar
Koliko misliš da je Pannonian Challenge, ali i ti, kao i još nekoliko vozača uticalo na popularizaciju ovog sporta?
Svakako da je, jer da nema Pannoniana vjerovatno nebi bilo ni skate parka a samim time ni vozača. Pannonian je najveći extremni festival na ovim prostorima i svatko zna za njega. Posjećuju nas ljudi s cijelog svijeta i jako smo sretni zbog toga, te pokušavamo napraviti Pannonian još boljim i većim. I ja sam počeo voziti BMX nakon što sam kao klinac slučajno naletio na takmičenje i vidio backflip na BMX-u. To je bilo to, od onda sam u toj igri i bit cu cijeli život!
Sastavni deo svakog ekstremnog sporta su povrede, na koje ni sam nisi bio imun tokom godina. Koliko je razvijen sistem podrške u takvim slučajevima, koliko je teško pronaći adekvatne lekare, trenere, fizijatre i generalno ljude stručne u toj oblasti? Koliko BMX na ozbiljnom nivou zahteva treninga, fizičke spreme I svega onoga što se na prvi pogled ne vidi?
Ozljede su na žalost sastavni dio ovog sporta, nisam upoznao vozača da se nije ozljedio tokom svoje karijere. Takav je sport ali i to se može barem umanjiti, ako ne i spriječiti, jer danas proizvode vrhunske štitnike za zglobove, podkoljenice, koljena, laktove, kacige, koje podosta ublažuju udarce. Prvenstveno za ovaj sport moraš biti jako fokusiran jer letiš po par metara u zrak s raznim akrobacijama. Padovi znaju biti zatrašujući ali s godinama naučiš i pasti, dočekati se na noge ili barem ruke – sve u svemu bolje nego na glavu (smeh) Doktora ima dosta ali baš i ne profesionalaca po našem pitanju. Za BMX bi trebao biti sportski doktor, koji razumije kako smo pali i sto točno nas boli, nadam se da će i to napredovati kod nas kao što je na primjer u Americi. Što više treniraš postaješ bolji kao u svakom sportu pa tako i u BMX-u, jako je bitno biti fizičiki spreman, trenirati bez BMX-a, trčati, vježbati tjelo, pravilna prehrana. Ako želiš biti profesionalac moraš se toga držati.
Foto: Marin Lončar
Za sam kraj – šta možemo očekivati od tebe u narednom periodu? Da li pripremaš neke nove projekte?
Za ovu godinu mislim da neće više biti projekta, Pannonain smo završili tako da se bacam u sudačke vode i pratim FISE po svjetskoj “turneji” a do tada cu voziti nastupe sa Senadom i smišljati projekte za sljedeću godinu.
